|
Strip my mind. (6)
Radnja se nadovezuje na kraj posta Fallin'. Ovo je novi post, šesti po redu. Onaj post sa Hadrienom i nekom čajankom - on ne postoji. Idemo dalje. * Prošla su dva mjeseca. Ja i dalje nisam stala na noge. Ne znam zašto je to tako, jer, kada malo bolje pogledam, ja se ne bih trebala brinuti oko njega. Oko toga što ne zove. Oko toga što ga nema. Zapravo, ja ga se uopće ne bih trebala ni sjećati. Tih 12 sati koliko sam znala za njega i njegovo postojenje, njegovu prisutnost na ovoj planeti ne bi trebali igrati nikakvu ulogu u mojem pamćenju, ne bi se trebali vraćati svake sekunde, kao i snovi o njemu, ako uzmemo u obzir sjećanja i događaje koje sam sakupila u mojih 19 godina života na ovoj planeti. Ali ja ga se sjećam. Ja ga sanjam. On je... uništio cijelu moju sliku o sebi. Prije sam mislila da bih, kada bi mi se nešto ovako dogodilo, ustala, popravila razmazanu šminku, navukla najviše štikle i najkraću minici i otišla u disco još iste večeri, makar bilo 11 sati navečer. Plesala bih do jutra i onda otišla na snimanje. Ali to se ovaj put nije dogodilo. Ovaj sam put, umjesto štikli, na sebe navukla tugu i samosažaljenje. I koliko god se pokušavala kontrolirati, koliko god sam se pokušavala oduprijeti njegovome licu u mojim mislima, ono bi iskakalo svake sekunde, sasvim nesvijesno. Mislila sam na njega stalno, čak i kada sam mislila da ne mislim na njega. Čemu perfekt? I dalje stalno mislim na njega čak i kada mislim da ne mislim na njega. Ne znam bi li mi bilo lakše da sam sve to podijelila sa prijateljima. Nisam ni htjela pokušati. Na Doqino veselo skakutanje oko mene u jutro nakon spoja, ja sam odgovorila da je bilo dobro. I lažno se osmjehnula. Ona me je samo proračunato pogledala i produžila dalje. Znala sam da je shvatila da nešto nije u redu, jer inače bi me zatrpala lavinom pitanja. No njen je životni moto bio ''Živi i pusti druge da žive.''; dala mi je vremena da joj sama kažem ono što mi je na umu, nije me htjela prisiljavati ni na što. Jedina stvar kod koje nije tvrdoglava jest sloboda ljudske volje. Marissa, sa druge strane, je tvrdoglava uvijek. Sva sreća da ona nije znala za izlazak sa Eryxom, jer je bila otputovala u posjet rodbini dan nakon spoja, tako da joj nisam ni stigla reći kako je prošao izlazak. Nastavila sam se lažno osmjehivati i u petak, kada je cijela ekipa (izuzev Marisse, naravno) izašla vani. Odveli su me u moj omiljeni klub i bila sam prisiljena pretvarati se da se dobro zabavljam punih pet sati. Ostali bi smo i više da Dominique nije shvatila moju krinuku i ''poskliznula se'' te ''uganula gležanj''. Vidi se da mi je najbolja prijateljica - pomaže mi čak i kada ne zna točno zašto. Moj anđeo zaštitnik. Nažalost, nije ona jedina shvatila moju masku. Prije nego što je napravila fintu da me spasi, odigrao se sljedeći događaj. Sjedila sam na tamnoplavome barskom stolcu i odsutno miješala svoju votku s ledom. Crni su mi se nokti presijvali pod raznobojnim snopovima svjetla koji su često znali dolutati do njih. Potegla sam gutljaj iz čaše i glasno je spustila na stol. Srećom, glazba ja bila preglasna da bi itko čuo jaki zvektaj. Poravnala sam rub svoje ljubičaste satenske haljine i sjetno se osmjehnula pri pogledu na svoje žute štikle, one iste koje sam nosila jučer. Sa njim. Nekako... vezala sam se za njih kao i za onaj parfem koji sam nosila te večeri. Skidala sam ih samo kada sam išla spavati; i po kući sam u njima hodala. ''Opijanje od kasne noći?'' Prvo sam spazila Calebov vragolasti osmijeh i njegovu smeđu kose bez tračka onog glupog gela na sebi kojega je nosio prije par godina, u srednjoj školi, jer je to tada bilo kul. Kako mu nisam odgovorila, smjestio je svoje više mršavo nego mišićavo tijelo na stolac pokraj mene. ''Nego, Trnoružice, reci mi zašto se još nisi ubacila u jedno od onih kola koja se vode na podiju?'' Caleb baš i nije bio neki fan disco klubova, jer, citiram, ''se svi drpaju i pipaju i to mu je odvratno jer pornići u videoteci koštaju deset kuna, a ovdje za upad mora izdvojiti barem trostruko toliko''. Zagrcnula sam se. ''Trnoružica?'' rekla sam dok sam si podlakticom brisala usne. Vrlo kulturno. ''Jer čekaš princa da te probudi iz tvoga zimskog sna.'' Rekao je to tako ozbiljno da sam morala odložiti času na stol i zagledati mu se duboko u oči. ''Princa? Kakvog princa? Ovdje nema princa! Vidiš li ti princa?'' Opet sam nabacila lažan osmijeh i razmahala se rukama, gestama mu odvraćajući pažnju sa mojeg lica. Unio mi se u lice. Prestrašeno sam ustuknula; njegova blizina i miris njegovog parfema me je iznenadio. ''Ptičica mi je šapnula da si jučer bila na spoju.'' Srce mi je stalo u svome svakodnevnom, ritmičnom bubanju. Štucnula sam, potpuno nesvjesno. Koža mi se naježila. Osjetila su mi otupila - valjda zato nisam shvatila što govorim. Ptičica? ''Doq ti je nešto rekla?'' Obrve su mu se skupile. Čini se da je Doq šutjela kao zalivena. ''Doq? Ne, samo... jučer te nije bilo vani. Nisi išla u klub. Kada sam pitao Doq zašto te nema, samo se okrenula na peti i pobjegla od mene, praveći se da me nije čula. Isključio sam mogućnost bolesti i problema u obitelji i na poslu jer mi takvo što ona ne bi prešutjela. Dakle, ostaje samo opcija spoja.'' Obuzela me je toplina oko srca. Dobra, draga, istinoljubiva Doq. Ona će zaobilaziti istinu, ali ne i lagati. ''Nego, reci mi - što je to točno Doq meni mogla reći, ali nije?'' nalaktio se je na stol i spojio prste, te položio glavu na njih. Izgledao je poput slatkog malog psića. Nisam mu mogla lagati. ''Ja... samo to da sam bila na spoju. To je sve. Ali sam joj rekla da nikome ne govori, jer nisam bila sigurna hoće li se on pojaviti.'' ''A zašto mi onda nisi rekla danas? Dobro znaš da bih ga potražio i izbubetao na mrtvo ime da ti je nešto loše napravio. Je li te povrijedio?'' Obrambeni mehanizam mi se pokrenuo u glavi. Imala sam samo jedan cilj. Obraniti Eryxa. ''Ne, ne, sve je u redu!'' Zacičala sam. ''Bilo mi je super! Samo, morao je otići nekamo... na put, na par dana. Sljedeći se tjedan vraća. Tada ću ga upoznati sa vama.'' Mogla bih prodavati lažne osmijehe - obogatila bih se samo tako i više ne bih morala hodati pistama u neudobnim štiklama. ''Vjerovat ću ti. Zasada.'' Digao se sa stolca i pružio mi ruku. ''A sada, marš na podij!! Moramo se ubaciti u neko kolo, u neki grupnjak!'' Nasmijala sam se, ovaj put za stvarno, pitajući se zašto mi smijeh ne dopire do srca. Sreća ga obavija cijelom njegovom dužinom i širinom, ali u unutrašnjost ne prodire. * Ovo sam ja. Ova priča sam ja. Ova priča je nešto najbliže meni. Najbliže onome što osjećam. Ili onome što sam osjećala. Najbliže onome što želim i što očekujem od života. (Izuzev činjenica da je Steph manekenka. TO ne želim postati, iako bi mi laskalo kada bih mogla.) Volim vas. I ne namjeravam prestati sa svime ovime. Makar mi trebalo trideset godina, sve ću ove priče jednoga dana dovršiti. |
Ona.
Oni.
People.
Midnight Fairy Reality.
''Life is something you can't rewind.'' credits
murderscene - xx
|
