|
Thanks For The Memories
Dotrčali smo do zaklona u obliku ulaznih vrata moje zgrade. Bili smo mokri od kiše. Smijali smo se, iako nismo znali čemu. Zatim se on nekako uozbiljio. Ozbiljno me pogledao, dok je meni srce sišlo u pete. Što nije u redu??? Makao mi je uvojak mokre kose s lica. - Volim te. - tiho mi je šapnuo na uho. Lica su nam se približavala. Zatvorila sam oči. Usne su nam bile toliko blizu. Toliko blizu... Nešto veliko i teško mi je skočilo na trbuh i izbilo mi zrak iz pluća. Nekoliko predugih sekundi uopće nisam mogla disati. Hvatala sam zrak, ne shvaćajući gdje se nalazim. Pa zar do maloprije nisam bila u Calebovom naručju, mokra od kiše? Ne. Sada sam bila u svom plavom krevetu, u svojem narančastome stanu, ispod pokrivača, gušeći se pod težinom svog psa, erdel terijera Štrudle. Pitate se zašto Štrudla? Pa, kao mali je bio jako neposlušan i stalno je krao moje štrudle koje bih si kupila za doručak u obližnjoj pekarnici, pa sam ja onda vikala: "Ne, ne štrudle!". Ubrzo se počeo i odazivati na riječ "štrudle", pa je postao Štrudla. Možete misliti kako mi je kada trčim za njim dok on klipsa po ulici sa nečijom štrudlom u zubima i vičem: "Ne, Štrudla stani!". Čudni su putovi pseći... Ne baš nježno sam odgurnula Štrudlu sa kreveta i po prvi put se kao devetnaestogodišnjakinja pogledala u ogledalo. Hm. Nije loše. Možda mi je malo kosa raščupana, i nakrivo sam obukla majicu, ali sve u svemu, nije loše. Uzdahnula sam i pogledala na sat. Pola šest. Puno hvala, Štrudla. Zar nisi mogao pričekati još pola sata? Iako mi je preostalo još samo pola sata, nije mi se dalo ustati. Legla sam natrag u krevet, pokrila se poplunom preko glave i pokušala ponovno dozvati onaj prekrasni san od maloprije, kada sam bila u Calebovom naručju, a nebo je, unatoč kiši, bilo posuto zvijezdama... Nakon par sekundi mi se u glavi upalila lampica. Prestravljeno sam poskočila i ugrizla se za jezik, da vriskanjem ne bih probudila Dominique zvanu Phinnie ili Doq, svoju najbolju prijateljicu i cimericu. "Jesam li ja to bila u CALEBOVOM naručju? Jesam li se ja to ljubila s njim?" Bila sam potpuno zapanjena. Dobro, tip je zgodan i sve to, i simpa je i sladak, ali da sam se ljubila s njim? Čak i u snu ne bih... pa on mi je prijatelj!!! I još mi je rekao da me voli...'' šizila sam sto na sat. Nisam mogla vjerovati. Kakve to čudne spletke moj um meni sprema? Zbacila sam plavi (i mekani i topao) pokrivač sa sebe, navukla svoje čupave zelene papuče i otišla u kupaonicu. Za danas je dosta sna. * Sjedila sam za stolom u kuhinji, pokušavajući si sabrati misli. Pogledom sam prelazila preko cijelog stana. Bio je veseo i šaren, oličen u narančastoj, ljubičastoj i žutoj boji. Nije bio jako velik, ali Doq i meni je bio dovoljan. Imale smo jedan veliki crveni kauč, veliki svijetlosmeđi ormar prepun svega i svačega, najviše zametnutim knjigama i CD-ovima. Frižider nam je uvijek bio poluprazan – najčešće smo jele vani. No ipak smo na najvišim policama kuhinjskih ormara, negdje u stratosferi, imale par kutija špageta i tri konzerve tune. Za svaki slučaj. Nismo imale perilicu za posuđe, ali nije nam i trebala, jer nismo imale posuđe. Ni tanjure, ni šalice – samo jedan lonac, poklon moje mame, koji je ležao na najdonjoj polici u još neotvorenoj kutiji. Imale smo samo plastične tanjure i čaše jer hrana koju smo ovdje radile su uglavnom bili sendviči iz tostera, ili vruća čokolada iz mikrovalne, moje najveće kulinarsko dostignuće. A za kavu smo imale aparat. Ništa više nam nije trebalo. Naše sobe su bili pravi opisi naših osobnosti. Doqina soba je bila sva u žutim i crvenim tonovima, topla i sigurna, neuredna, puna CD-ova i raznoraznih knjiga o glazbi. Ona želi postati poznata pjevačica, ali usto želi i postati profesorica glazbene kulture. Oduvijek je pjevala poput slavuja. Do prozora se nalazi veliki žuti ormar u kojem su stvari poredane bez ikakvog reda. Soba joj je oličenje nereda. Ona sav taj nered naziva umjetničkim neredom. Ja na to samo zakolutam očima i prešutim još jednu opasku o njezinoj neurednosti. U kutu na drvenoj polici je i njena omiljena, prva gitara. Iako je već stara i izlizana, Doq na njoj svira ljepše nego na drugoj, novoj i sjajnoj gitari. Kaže da je to zato što na njoj svira iz srca. Moja je soba sva u rajskim, plavim tonovima, od svijetlih do još svjetlijih. Na podu preko cijele sobe se proteže mekani ružičasti tepih. U velikom zelenom ormaru sve je poslagano ''po špagi''. Ne mogu zaspati kada nešto nije na svojem mjestu, ne osjećam se sigurno. Nisam kriva što sam manijak kada je u pitanju urednost. Karirane zeleno – ružičaste zavjese su bile dugačke sve do poda. Bile su toliko duge zato što je prizor bio ogroman. Kada sam bila tužna ili zamišljena, kroz njega bih promatrala ljude koji prolaze ulicom. Pitala bih se koja je njihova životna priča, koji su njihovi snovi i njihovi problemi. To bi me uvijek smirilo. Na polici pokraj prozora stajao je debeli foto - album. U njemu su bile sve meni najdraže slike. Od raznoraznih slika na kojima pušem sve veći broj svjećica kroz koje ste mogli vidjeti sve faze mojeg odrastanja, pa sve do zadnje slike na kojoj Doq, Štrudl i ja zagrljeni stojimo ispred vrata našeg novog stana. Sve su bile tu. Sve moje uspomene. Cijeli moj život. I sve meni najdraže slike se bile u tom albumu. Osim jedne. A ta je bila posebna. Ta je slika visjela na zidu iznad Hi – Fi linije. Na njoj sam bila nasmiješena. Sjedila sam u travi, obučena u bijelu haljinu. Grlila sam Štrudla (nijedna slika ne može proći bez njega). I ta bi slika bila posve obična da ne znam tko ju je slikao. Slikao ju je jedan profesionalni fotograf. Točnije, tada je htio postati profesionalni fotograf. Sada je postao. Sada putuje po svijetu i ima puno para i ne misli na mene, iako sam ja razlog njegovog sadašnjeg, lagodnog života. Taj čovjek koji je slikao tu sliku je bio moj dečko. Bio je prelijep. Imao je plavu kosu i zelene oči. Bio je smiren i staložen, razuman i odlučan. Prava suprotnost meni. Kada sam ga jednog dana ugledala kako usamljeno pije kavu u kafiću, zaljubila sam se na prvi pogled. I on u mene, barem sam tada tako mislila. Ja sam već tada bila poznata manekenka. Zapravo, ogroman plakat na kojemu sam bila ja u trapericama i… samo trapericama (u reklamne svrhe, naravno!) je bio obješen preko cijele zgrade EclipseRadioStationa. Niste me mogli ne prepoznati. Šarmiro me je. Rekao mi je da me voli. Rekao je da ćemo vječno ostati zajedno. A ja sam bila zaljubljena preko ušiju. A njegov san je bio postati poznati fotograf. I onda sam potegnula veze i progurala ga u svijet slavnih fotografa. I onda je on uspio. I onda me je on odbacio kao istrošenu papuču. A i bila sam istrošena papuča. Imala sam 16 godina. Dominique i Marissa su gotovo svako popodne u slijedeće dvije godine, koliko mi je trebalo da ga prebolim, provodile kod mene tješeći me i švercajući mi štrudle od višnji i vruću čokoladu. Ako se tada nisam udebljala, nikada neću. Kada sam ga preboljela (sa nepunih 18 godina) odlučila sam da se više neću upuštati u duge i ozbiljne veze. Nikada više. Moje srce neće onako patiti. Nikada više. I ta slika stoji na zidu da me podsjeća na to da su veze ZA – BRA – NJE - NE. I zato sam se bila tako šokirala kada sam sanjala Caleba. Da. To je razlog. Čim mi se itko počne i najmanje sviđati, prepadnem se i zavarim rubove na okovu oko svojeg srca da ne bi pobjeglo unepovrat. Iz snatrenja me prenula iritantna zvonjava budilice. Iz Doqine sobe se začulo mrmljanje. Štrudl je zalajao i dotrčao do mene noseći svoju narančastu uzicu među zubima. Počinje novi dan. * Nadam se da vam se post svidio. Meni je. Nadam se da nisam pretjerala s opisima, ali morala sam opisati kuću moje junakinje, jedno od glavnih mjesta radnje. Zasad sam spomenula sam Dominique i Marissu, ali više ću vas spomenuti u slijedećem postu. U ovom ste se postu upoznali sa Stephinom prošlošću. U slijedećem ćete se upoznati sa njenom sadašnjošću. A budućnost... o njoj poslije. Ljubka vas vaša Stephanie/Rochelle/ili jednostavno Ema. A za Marissu i Emica. A možete me i vi ostali zvati tako. Ljubkam vas još jedanput!!!!!!!!!!!!!! My Birthday
Plesala sam, iako je već bilo poprilično kasno. Iako su me noge grozno boljele. Iako mi je bilo dosta tok jednoličnog techno ritma. Ali, ja ne bih bila ja da sam se predala. Da sam prestala plesati i otišla za šank kao većina mojeg izmorenog društva. Samo smo Marissa i ja ostale na nogama. Urotnički sam joj se nasmiješila. Kladim se da su ostali još u klubu samo radi mene. Caleb se lijeno digao sa stolice i prišao mi. Ma vidi ti to. Žele pregovarati. Očito sam ih dobro izmorila. - Lynn, molim te, već je dva ujutro. Znam da ti je rođendan, i znam da inače ostajemo vani čak i do pet, ali sve nas boli glava i želimo ići doma. Molim te, smiluj se. - Nasmiješila sam mu se. - Joj, pa rođendan mi je! Što nije u redu? Uostalom, kao što si rekao, tek su dva sata! - uhvatila sam ga za ruku i počela s njim plesati. Nježno me je uhvatio za ramena. - Lynn. Stani. - Pokušala sam mu se usprotiviti, ali je on bio brži. - Ne, Lynn, stani. Stvar je u tome da smo u zadnja četiri sata promijenili pet klubova, techno nam stalno bubnja u ušima, popili smo jako malo da nam ne bi došlo slabo i da ti ne upropastimo rođendan, ali više ne možemo izdržati. A sutra su nam predavanja. - opet sam se pokušala pobuniti, ali mi je rukom zatvorio usta. - Čak i Doq pada s nogu. Daj Lynn, budi razumna. Ići ćemo opet i u petak i u subotu i ostat ćemo koliko god dugo želiš. Ali danas je srijeda i nemamo više snage. Molim te, smiluj nam se. - pogledao me svojim zelenim očima. Bože, kako je prelijep. Nisam mu se mogla usprotiviti. - Evo, idemo. - uzdhnula sam. Izvukla sam Marissu iz jata dečkiju koji su je okružili, prebacila svoju crnu torbicu preko ramena i izašla iz kluba "One 2 3 Four" za svojim umornim prijateljima. * I eto - prvi post. Nadam se da vam se sviđa. Jer meni se sviđa. Znam da je kratak, ali... Javit ću vam za post nakon večere. Novi post na Rochelle za tjedan dana. Ljubka vas vaša Lynn NOVI BLOG
Dakle. Još jedan blog. Nikada mi ih nije dosta. =) Ne, neću zaboraviti Rochelle. Ne brinite se. Ali prije svega: TREBAM LIKOVE!!! OČAJNIČKI!!! I da - ovdje neće biti magije. Barem koliko sam zasada smislila. Ovo će biti obična priča o običnoj djevojci koja pokušava preživjeti u ovom teškom svijetu... Idem sada napisati post za Rochelle i Charmed Girl. Ljubim&Grlim |
Ona.
Oni.
People.
Midnight Fairy Reality.
''Life is something you can't rewind.'' credits
murderscene - xx
|
