Fallin'
četvrtak, 25.06.2009.

- Stephanie! Stephanie! – začula sam Doqino uzbuđeno cičanje iz dnevnog boravka. – Ispred je! Čeka te! Daj više izlazi vani!

Poput uragana je doletjela u kupaonicu, rušeći sve pred sobom. Ja sam baš bila završila sa češljanjem kose i nanosila sam ruž na usta.

- Stephanie! – Doq je zarila svoje nokte u moju kože. Jauknula sam. – Crni… kabriolet. Nije te zafrkavao. – veselo je podigla ruke u zrak, slaveći činjenicu da izlazim na spoj, pravi spoj, prvi u zadnjih nekoliko mjeseci.

Kada sam došla doma sa snimanja, ispričala sam Doq sve o Eryxu, pa smo čitavo popodne provele analizirajući njegove rečenice i postupke. Kada je Marissa stigla na kavu (koju ritualno pijemo svakog dana u pet, nešto kao engleski ritual – čaj u pet, samo na američki način) pitala sam je za mišljenje.

- Spremi se, izađi ispred kuće u sedam. Pa sad, ima ga, nema ga, ti izađi vani. Nije te briga, zar ne?

«Nije me briga, zar ne?» upitala sam svoj odraz u ogledalu dok sam si popravljala frizuru. «Pa znaš ga oko 12 sati. Koliko se možeš vezati za jednu osobu u toliko malo vremena?»

Puno. Jako, jako puno.

Još sam se jedanput pogledala u ogledalu.
Kratka lapršava crna haljinica obrubljena ljubičastim zvjezdicama, žute štikle i crna kožna jakna. Kosa raspuštena, usne boje višnje. Oči – samo crni tuš i maskara.

Na vratima me je čekala Doq sa malom crnom torbicom od satena u ruci. Mojom amajlijom.

Toplo se nasmiješila.
- Sretno, dušo.

- Hvala. – uzbuđeno sam joj rekla, utisnula joj poljubac u obraz i izletjela kroz vrata. Nervozno sam lupala po tipki za prizivanje lifta, i malo mi je nedostajalo da poludim i sa 17., zadnjeg, kata stepenicama krenem do prizemlja. Nasreću, lift je stigao baš kada sam planirala sjuriti niza stepenice.

Eryx je nasmiješen stajao naslonjen na vrata auta. Izgledao je super, u trapericama i kožnoj jakni.

- Vidiš, nisam te zafrkavao. – dobaci mi umjesto pozdrava.

- Nisam ni sumnjala. – poklonim mu jedan smiješak uz tu malu laž.

- Upadaj. – otvorio mi je suvozačka vrata. Pravi gospodin.

Sjela sam u auto i nasmiješila mu se. Ovo će biti zanimljiva večer.

Oko 4 sata kasnije

Otključala je vrata. Bila je izmorena. Poput utopljenika se naslonila na vrata i zatvorila ih težinom svojeg tijela. Iz grla joj se oteo prigušeni uzdah. Pustila je da je sila gravitacije privuče podu njezina stana. Kožna joj je jakna spuznula sa ramena i ostala ležati na podu poput davno razotkrivene krinke.

Nije se micala. Samo je sjedila, naslonjena na vrata, i buljila u strop. Imala je osjećaj kao da leži na morskome dnu, gdje joj sva težina vode gnječi pluća i gdje je tama toliko gusta da ne vidi ni prst pred nosom.

Nakon nekoliko sati (njoj se barem tako činilo), napokon je ustala. Nije se potrudila pokupiti jaknu sa poda. Niti maknuti izute štikle sa hodnika, koje su se izdajnički žutile, dajući svima do znanja da pripadaju baš njoj. Nitko drugi ne bi imao hrabrosti obući ih. A pitanje je ima li je i ona još uvijek.

Doteturala je do umivaonika i počela si pljuskati lice vodom. Dodir hladne vode na njenoj toploj koži je, suprotno njenim očekivanjima, nije razbudio. I dalje se osjećala mamurno i izgubljeno, kao da je upala u pogrešnu priču. Hladnoća joj ni na dvije sekunde nije odvratila pozornost od njenih misli. Samo joj je pojačala osjećaj praznine u plućima. Samo dvije sekunde. Dvije bijedne sekunde. Ubila bi za njih.

Uspravila se, a kapljice vode su se počele slijevati niz njezino lice. Tek kada joj je voda orosila usne shvatila je koliko su bile suhe.

Pogledala se je u ogledalo. Kosa joj je bila mokra i skupljena u neuredan rep na zatiljku. Iz očiju joj je izvirala hladnoća, nisi mogao ne vidjeti da joj je srce ledeno. Sama sebi je djelovala pomalo komično, poput nekog lika iz drame koji poživljava «teške, dubokoumne, prijelomne i srcedrapajuće trenutke», a sve se to očitava na njegovom licu. A to je, s druge strane, bilo i pomalo ironično, jer joj trenutačno ništa nije moglo biti smiješno. Ona ljutito uzdahne. Ma sve je to komplicirano. I čudno. I ona sama je čudna. I nelogična. I njen mozak isto.

Naslonila se je na rub umivaonika. Ovakve se stvari ne događaju djevojkama poput nje. Ne. Ovakve se stvari događaju likovima iz meksičkih sapunica. Zapravo, ovakve stvari se uopće ne bi trebale događati van okvira sapunica i njihovih ljigavih radnji. Za njih bi trebalo vrijediti pravilo kao i za Vegas: što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu. Zašto se ono što se dogodi u sapunici ne može ostati u sapunici?

Sada je već počela plakati. Sve je bilo toliko tužno da je bilo smiješno. Otišao je. Usred spoja. Rekao je da ima nešto hitno za napraviti. I odjurio. Čak je nije ni poljubio. Samo je odmaglio iz restorana, upalio auto i otišao. Ostavio ju je, u najromantičnijem restoranu na svijetu, sa čašom bijelog vina u ruci. Ona nije uspjela izustiti ni riječi. Bila je previše šokirana. Popila je čašu vina naiskap i naručila jastoga. I još jednu bocu bijelog vina. Pa došla je u Minor House, neće otići samo tako. Nešto će ipak pojesti. I tako je ostala sama, u najboljem restoranu na svijetu, ispijajući čašu za čašom dok je čekala jastoga. Jedva je zadržavala suze. A kada su joj i donijeli jastoga, koji je bio stvarno velik, svježe ulovljen iz jezera Minor u kojemu su i držali jastoge za goste, rasplakala se. Što zbog toga što je bio prevelik za nju, ali je bio taman za dvoje, što zato što je tako divna životinja radi njezine obijesti platila životom. Nije se ni usudila kušati jastoga, iz poštovanja, nego se bacila na salatu. I tako je ona, sve do deset, sjedila u restoranu, jedući salatu i ispijajući vino, dok su joj se suze cijedile niz obraze, jer joj je društvo pravio samo veliki crveni jastog, koji je svoje zadnje korake napravio prije više od sat i pol i nije bio baš živahan. U međuvremenu je potrošila cijelu zalihu bijelog vina, pa se prebacila na crno. Znala je da će je sutra boljeti glava, ali ju nije bilo briga. I kada je napokon odlučila otići, nakon više od tri sata sjedenja, platila je enorman račun (karticom, naravno) i istrčala iz restorana. Zbunjeno je zastala na parkiralištu. Htjela je još jedanput provjeriti, htjela se još jedanput uvjeriti da ga stvarno nema. I nije ga bilo, kao ni njegovog auta. I onda je ona shvatila da nema prijevoz do doma. A Minor House je od njene kuće udaljen dobra dva sata hoda (smješten je van grada, pokraj jezera, okružen zelenilom). Poprilično su se dugo i vozili do tamo. A ona u štiklama. XXL štiklama. Divno. Pa zar je stvarno nije zaj… ovaj, prešao? Srećom, naletjela je na neke poznanike iz srednje škole koju su bili i više nego voljni prebaciti ju doma. Pa je sjela na prljavo stražnje sjedalo auta u poluraspadnutom stanju, žice i opruge su doslovno virile iz sjedala. Bojala se pomaknuti i za milimetar, da se auto ne raspadne od njenih naglih kretnji, pa je sjedila ukočena poput kipa narednih sat vremena, mičući samo usnama, kada je odgovarala na pitanja svojih suputnika. Napokon je stigla doma i ustanovila da je stan, nasreću, prazan, osim Štrudla, koji je spavao dubokim psećim snom i vjerojatno sanjao štrudle umjesto kostiju i odrezaka. Nije bila raspoložena za društvo.

I sada je, još uvijek naslonjena na umivaonik, razmišljala o protekloj večeri. Ramena su joj se tresla u ritmu njenih jecaja. Makla si je jedan mokar pramen kose sa čela. Uspravi se i pogleda na sat boje pijeska, jedini predmet u kupaonici koji nije bio plave ili bijele boje. Nije ni ponoć. Dominique je sigurno kod Marisse ili u klubu, ispija svoje zadnje piće ove večeri. Brzo će se vratiti.
Hoće li je sačekati?
Neće. Dominique će je odmah početi rešetati pitanjima, a ona neće imati dovoljno snage da joj odgovori. Bolje je da odmah otiđe u krevet.

Oprala si je zube, ne baš temeljito. Nije ju bilo briga. Oprala ih je samo zato da se sutra ujutro probudi bez grižnje savjesti.

Legla je u krevet. Nekoliko je trenutaka samo gledala u strop, dok je stolna lampa zelena poput limete na njenom noćnom ormariću na zidove bacala neobične sjene. Ugasila ju je, preokrenula se na bok, ali nije zatvorila oči. Buljila je u mrak, čekajući da joj oči prepoznaju obrise predmeta, da joj se jedva prepoznatljive nijanse boja urežu u zjenice. Uvijek se pitala vidi li to ona doista boje, unatoč mraku, ili, zato što zna koje je boje pojedini predmet, zamišlja boju. No nikada nikome nije povjerila svoje dileme, jer je sumnjala da bi joj itko dao odgovor.

Glava joj je utonula u mekani jastuk. U nosnice joj se ušuljao miris posteljine, miris ruže. Parao joj je srce, jer to nije bio prvi put da ga je osjetila tog dana – svijeće boje karamele, u obliku ruža, su stvarale predivnu atmosferu u Minor House – u. Dobro se toga sjećala. Dobro se toga sjećala jer joj je Eryx, dok joj je kavalirski izvlačio stolicu, dobacio: «I inače si prelijepa, ali uz svjetlo svijeća izgledaš poput kakve princeze.». Boja koja joj je tada preplavila obraze je bila crvenija od oklopa nesretnog jastoga kojega je upoznala za nekih sat vremena.

Zarila je svoje lijepo lice u jastuk i počela nečujno jecati. Ovo ju je slomilo. Prepolovilo. Uništilo. Pogodilo više nego što je mislila, više nego što je itko mogao zamisliti. Nije joj ni rekao da će je nazvati, nije joj rekao da mu je stvarno žao, ali da je nešto hitno. Samo je odjurio, bez pozdrava. Mrzila bi ga da ga je imala čime mrziti, ali srce joj je bilo mrtvo.

Začula je otključavanje vrata. Dominique.

Netko se tiho šuljao prema njenoj sobi, jedva čujno, ali ipak je mogla razabrati škripanje parketa. I jednu psovku na španjolskom kada je parket zaškripao malčice preglasno.

Nedugo zatim, osjetila je Dominiquine usne na svojem čelu i njenu ruku kako joj miče zalutale pramenove iz očiju, nježno i pažljivo, kao majka koja se brine o svojem jedinom djetetu.

- Lijepo spavaj, Stephanie. – Dominique tiho prošapta i tiho, kao da je nosi vjetar, otiđe iz sobe.

Stephanie nije imala ni snage ni želje zaustaviti mali osmijeh koji je preplavio njeno lice. Kada joj je Dominique zatvorila vrata, već je spavala tvrdim snom pravednika, skupljajući snagu za novi dan.

Meni se sviđa. =)
Dugo nisam pisala Steph jer sam se bojala. Bojala sam se da neće ispasti dovoljno dobro. I eto... tko čeka, taj dočeka. Prvi sam dio posta bila napisala još prije dva tjedna, a drugi, onaj duži, jučer oko ponoći. smijeh Bila me je lupila inspiracija. Hihi.
Iskreno komentirajte. =)

Image and video hosting by TinyPic


| 12:40 | Komentari (20) | On/Off | Print | # |



Ona.

#1 Pictures, Images and Photos

Stephenie Lynn Lanchester

Copyright © 2010. By Stephanie Lynn Lanchester
Sva prava pridržana. Sadržaj na ovom blogu je zaštićen autorskim pravom i ne smije se kopirati bez dopuštenja ili navođenja autora.

Image and video hosting by TinyPic

[1.], [2.]
[3.]
[4.]
[5.]
[6.]

Since 7.3.2009. <3


Oni.

Vanessa Hudgens Pictures, Images and Photos

Dominique Seraphine de Dominis

katy perry Pictures, Images and Photos

Alexandra Black Voltaire

Michelle Trachtenberg Pictures, Images and Photos

Elinor Vivian Lily Potter

Robert Pattinson Pictures, Images and Photos

Eryx Sanction

Image and video hosting by TinyPic

Lucky Sunshine

Image and video hosting by TinyPic

Marissa Aileen Downs

Drew Fuller Pictures, Images and Photos

Caleb Wandal

Image and video hosting by TinyPic

Hadrian Colandonn

jared leto 1 Pictures, Images and Photos

Liam Lochran / Lee Buzz


People.

Midnight Fairy
Ruta
Phoebe
Elinor

pi es
Znam koliko je ova priča banalna. Nemojte mi govoriti da nije, jer meni je. Ali meni nešto banalno nije nužno i loše. :)


Reality.

''Life is something you can't rewind.''

Image and video hosting by TinyPic

Books.
Music.
Lipgloss.
Flowers.
Nature.
Coloures.
Sky.
Magic.


credits
murderscene - xx