|
C'est La Vie!
Sjedila sam u garderobi fotostudija, čekajući svoj red za snimanje. Bila samu našminkana, obučena, nalickana i svježe oprane kose. Ruž boje vina na usnama. Oči – smokey eyes. Kosa svezana u ljupku punđicu. «Divota.» pomislim. «Od svog ovog pudera na mom licu bi se mogla napraviti pješčana plaža.» Još jedanput provjerim svoju opravu u ogledalu. Starinska svijetlo zelena minica s volanima od baršuna, obična bijela potkošulja i maslinasto zelena martensice. I šilterica vojničkog uzorka. «I masivna ogrlica od željeza od koje jedva dišem.» tiho zastenjem. «Stilist nam je prolupao.» Naravno, sve će to izgledati super u časopisu, nakon tretmana photoshopom, crno – bijele boje, u nekoj izazovnoj pozi, bez osmijeha na licu, jer – osmijeh nije privlačan. Kada imaš nedefiniran/namršten izraz lica, svi misle kako si tajanstven i divlji. Bože, koje gluparije. Nije baš da je manekenstvo onakvo kakvim ga prikazuju – droga, alkohol i anoreksični kosturi. Ne – ti sjediš/stojiš ispred objektiva i trudiš se biti lijepa i fotogenična, ili ideš od modne do aerodromske piste i spavaš u prosjeku tri sata dnevno. A nakon nekoliko godina stalnim bavljenjem manekenstvom koža ti se izbora od sve te silne šminke pa izgledaš kao shar - pei, ali otkada su izumili photoshop, ne moraš biti ni lijepa, pa to nije ni važno, možeš imati 300 kila i debele brkove, samo ne smiješ ići «uživo», na pistu, jer tamo te može spasiti jedino to da su svi gledaoci pijani/omamljeni raznoraznim tableticama. Ali ipak, za godinu dana možeš zgrnuti veliku lovu ako si dobra. Pa se i nekima isplati, ali to je u 0,0001 % slučajeva. A onda uglavnom prolupaju jer su i priznato lijepi i onda si ispred svoje vile na Beverly Hillsu daju isklesati dva kipa svoje malenkosti, umjesto već zastarjelih skulptura lavova. Oko mene se vrti sva masa šminkera i stilista. Svak je htio nešto dodati, oduzeti, izbrisati, popraviti, da bih izgledala što ljepše. «Kao da je važno jesam li lijepa.» frknem nosom. «Svejedno će me usavršiti u photoshopu.» Nakon što su svi jednoglasno odlučili da sam gotova, otišla sam iz garderobe u kojoj je vladala takva neopisiva gužva i sjela na jednu od hladnih plastičnih stolica ispred. Moja agentice, francuskinja Marie, mi ponudi kavu iz automata. - Ne, hvala. – energično odbijem. Još mi samo fali da si pokvarim ruž pa da me opet posjednu na stolicu da poprave nesavršeno. No Werther's bombone ipak nisam odbila. Cuclajući bombon, ustvrdim da naš fotograf, Pierro, šizi. Mislim, više nego inače. On stalno šizi. Talijan je. To mu je u krvi. - Ne! Ne, ne i ne! – hvatao se za glavu zgroženo gledajući jednu mladu manekenku plave kose koju je upravo fotografirao. Ona je nervozno pokušavala održati ravnotežu stojeći na gimnastičkoj gredi. Bože. I dizajner interijera je prolupao. – Stoj tako! Ne miči se! – crven u licu, Pierro počne škljocati fotoaparatom. Nekoliko trenutaka mi se činilo da je situacija pod kontrolom, da Pierro neće puknuti po valjda petnaesti put u ovih pola sata. No onda je manekenka napravila jedan nespretan korak i našla se na podu. Mora da se poprilično izudarala, kada je samo mirno ostala ležati na podu. Znak da je živa je bilo grčevito trzanje njezine glave lijevo desno. Sigurno je plakala od svog tog stresa. Pierro bijesno baci fotoaparat na pod. U zadnji čas ga uhvati mladić koji je specijalno zadužen za hvatanje predmeta koje Pierro baca na pod u naletu bijesa. - Ne mogu ovo više raditi! Pauza! Pauza dok se ne smirim! – Pierro zakriješti i zatvori se u svoju sobu. Ponašao se poput neke uvrijeđene primadone. Zakolutam očima. «Pa on to i je.» Pohitala sam posrnuloj manekenki u pomoć. Pružila sam joj ruku. Već je lila krokodilske suze. Na njoj nije bilo štete, samo joj se maskara razmazala. Šminkeri nisu očekivali suze pa su vodootpornu maskaru bacili na samo dno nesesera. Njihova pogreška. Uz Pierra bi se UVIJEK trebale očekivati suze. Napola sam je dovukla do slobodne stolice jer još uvijek nije bila sigurna na štiklama. Nekoliko puta šmrcne. Sada je već bila malo mirnija. - Ovo mi je prvo snimanje u životu – jadale mi se dok sam joj pružila jednu čokoladicu koju sam prokrijumčarila – o ovome mi ovisi modna karijera. - Ne brini se – zagrlila sam je – Pierro je takav prema svima. Kada se malo smiri, vratit će se i nastavit ćemo sa shootingom. A dotad – mahnem jednom šminkeru – ti netko treba popraviti make – up. – nasmiješim joj se velikim osmijehom. Zahvalno me pogleda. Zaštitnički joj obgrlim ramena. - Šššš. Sve će biti u redu. Samo si malo pukla od stresa. Svima se događa. - A Pierro? – preplašeno me pogleda. – Zašto je on tako reagirao? Odmahnem rukom. - Ponavljam, ne obaziri se na njega. On je takav prema svima. - Hvala ti. – sada već malo sigurnije ustane i krene prema jednoj slobodnoj sjedalici pokraj koje je nestrpljivo skakutao šminker. - A… kako se zoveš? – upitam je. Okrene se prema meni. - Lucky Sunshine. A ti mi ne moraš reći svoje ime, ja već znam tko si. Stephanie Lynn Lanchester. – nasmiješi se. Ja osjetim kako mi se obrazi žare, ali čisto sumnjam da se crvenilo vidjelo ispod sve te šminke. – Ne postoji osoba u ovom gradu koja ne zna tko si, a sigurno i na planeti. - Eh. To ipak nije točno. – posramljeno pognem glavu, govorei više za sebe. Odjednom, ulazna vrata se otvore. Blicevi paparazza me zaslijepe, tako da nisam vidjela osobu koja je upravo ušla u naš maleni fotostudio. Ali samo jedna osoba osim mene pobuđuje toliko zanimanje paparazza, kojima je čuvar upravo zalupio vrata pred nosom. Začujem prigušeno, ali čujno negodovanje. Djevojka polako i lijeno, s noge na nogu počne koračati do garderobe. Zvuk klapanja njezinih XXL crvenih štikli ljupko odzvanja prostorijom. Ne obazire se na bijesne urlike Pierra koji je upravo izašao iz svoje sobice: - Opet kasniš! Da znaš da to idući put neću tolerirati! Izbacit ću te vani tako da će ti guzica i njena francuska minica brisati pločnik! Svi su pogledi uprti u nju, čak i, ne sramim se priznati, moj. I ne gledamo je svi zato što je odjevena u usku crvenu koktel – haljinicu. Ne gledamo je svi zato što oko vrata ima zavezanu maramu leopardovog uzorka. Ne gledamo je svi zato što na glavi ima crveni šešir u čiji su obod upleteni sprešani makovi. I ne gledamo je svi zato što joj njena velika torba leopardovog uzorka visi oko ruke. Dobro, možda neki. Ona ne pozdravlja nikoga koga smatra nižim bićem od sebe. Ona se ne ispričava kada nekome slučajno nagazi na cipelu. Ona ne prepušta mjesto starijim osobama u autobusu jer prezire javni prijevoz. Ona može sve, zato što s lovom nikada nije niti će ikada imati problema. Dođe do ulaza u garderobu. I iako nosi velike crne sunčane naočale, znam da nam se pogledi susreću. Pogleda me preko ruba naočala. - Stephanie. – hladno me pozdravi. - Alexandra. – pogledam ravno u oči svojoj najvećoj suparnici. Svi je gledamo zato što je ona Alexandra Black. Najpoznatija manekenka na svijetu. * Ovaj post je trebao biti duži, mnogo duži, ali nisam mogla dočekati vaše komentare. =) Ovo je stvarno čudno, ali SVIĐA MI SE. Sviđa mi se vlastita priča. OMG. To se još nikada nije dogodilo, možda je Divine Feux bila na pravom putu… Ali Stephanie… I LOVE STEPHANIE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Idem sad izvesti psa vani, pa onda ovo objaviti, pa vam onda javiti za post. =) Ljubim! P.S. E da, ovo pišem sa svoga kompjutora – moj najdraže Srebrno Čudovište je popravljeno!!!!  |
Ona.
Oni.
People.
Midnight Fairy Reality.
''Life is something you can't rewind.'' credits
murderscene - xx
|
